-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ
Ruski monarhisti, toliko često pominjani za tragičnu sudbinu carske porodice koju su strijeljali boljševici, više su voljeli da ne spominju
Ivana Antonoviča, što, uostalom, nije ni čudno, jer taj stari kostur iz imperatorskog ormara ne uljepšava istoriju ruske aristokratije.
Sve je počelo skoro dirljivo na dan novembarskog prevrata 1741. godine, iako se radilo o hapšenju djeteta iz kolijevke.
Evo kako je
Nikolaj Kostomarov opisao te događaje:
„On je spavao u kolijevci. Grenadiri su stali ispred njega, jer im prestolonaslednica nije naredila da ga bude, već da sačekaju da se on sam probudi. Ali se dječak ubrzo probudio i žena koja ga je hranila, ponijela ga je u stražaru.
Jelisaveta Petrovna je uzela dijete u naručje, milovala ga je i govorila mu: „Siroto dijete! Ti nijesi nizašto krivo, krivi su tvoji roditelji!“ I ona ga je ponijela prema saonicama. U jedne saonice je sjela prestolonaslednica sa djetetom, a u druge su sjeli regentica i njen muž. Jelisaveta se vratila Nevskim prospektom u svoj dvorac. Narod je u velikim grupama trčao za novom caricom i vikao „ura“. Dječak, kojega je Jelisaveta Petrovna držala u naručju, kad je čuo vesele uzvike i sam se razveselio, poigravao je u rukama Jelisavete i mahao ručicama. „Nesrećniče! – rekla je carica. Ti ne znaš zašto viče narod, on se raduje zato što si ti izgubio krunu“.
U početku sudbina porodice Braunšvajgski, kako je to izgledalo, nije bila tako teška, jer u prvom carskom manifestu, koji se pojavio odmah poslije prevrata, Jelisaveta Petrovna je svu krivicu svaljivala na
Ostermana i
Minjiha. Osterman je, ako možemo vjerovati tom manifestu, sačinio dokument o nasleđivanju prestola i donio ga na potpis
Ani Ivanovnoj kad je ona bila mnogo bolesna.
U manifestu se takođe tvrdilo da su upravo Osterman i Minjih podstakli
Anu Leopoldovnu da nezakonito uzme vlast u svoje ruke i oni su je nagovorili da postane ruska carica. U zaključku manifesta se govorilo o tome da je carica Jelisaveta „zbog svoje duševne dobrote“ odlučila da cijelu porodicu Braunšvajgski „ sa čašću, koja joj pripada“ isprati iz Rusije u inostranstvo.
Još se mastilo nije ni osušilo, a već su se pojavila dvoumljenja u iskrenost donesene odluke, zato su stražarskoj pratnji, koja je sprovodila izgnanike do granice, tajno naredili da putovanje uspore što je moguće više. Po nekim dokazima, svoju negativnu ulogu ovdje je odigrao onaj isti
Šetardi. Na direktno Jelisavetino pitanje šta da radi sa djetetom, on joj je odgovorio: „Treba preduzeti sve mjere da se unište čak i tragovi koji vode Ivanovom ustoličenju“.
Straža je ozbiljno shvatila dobijeno naređenje, povorka sa kočijama se kretala brzinom puža i stigla je u Rigu tek 9.marta. Ovdje je čekalo zarobljenike prvo neprijatno iznenađenje. „U vezi sa novootkrivenim okolnostima“, jer je neko na ispitivanju priznao da je Ana Leopoldovna htjela da zatoči Jelisavetu u manastir, porodicu Braunšvaj su stavili pod strogi nadzor. Druga neprijatnost je slijedila odmah poslije prve. Izmislivši kao da se Ana Leopoldovna spremala da pobjegne, preobukavši se u seljanku, cijelu porodicu su zajedno sa djetetom strpali u tvrđavu Dinamond.
Ali, to je bio samo početak. Bez obzira na trijumfalan dolazak na presto, za sve vrijeme njenog vladanja, Jelisavetu Petrovnu nije napustao strah da će se priviđanje imperatora Ivana Antonoviča jednom materijalizovati uz pomoć nezadovoljnih građana unutar zemlje i uz podršku iz inostranstva.
Strahovi su se javljali čim bi bilo kakav zavjerenik u tom vremenu, makar i kroz šalu, pomenuo ime svrgnutog dječaka. Prvi takav politički slučaj desio se već u junu 1742. godine. Dvorski sluga
Turčaninov, zastavnik Preobraženskog puka
Ivašin i vodnik Ismajilskog puka
Snovidov, ako je vjerovati dokumentima istražnih sudija Tajne službe, organizovali su zavjeru da ubiju caricu i vrate na presto Ivana Antonoviča. Slučaj je bio brzo zatvoren, okrivljenima su iščupali nozdrve, osjekli jezike i protjerali ih u Sibir. U tim vremenima to je bila blaga kazna. Jelisaveta Petrovna se zaklela, ako uspije prevrat, da će ukinuti smrtnu kaznu i održala je datu riječ.
Nastaviće se